Vlahinja zljubljena

di si poša lipi sunce?
di si pola zvizda moja?
ova duša biše tvoja
ko je t' oja sprida men?
svaki hip ja ta vidahu
bihu veseja krajem teb'
reci men si jes u neb'
k' onda vazet ču ta do
uboh ja! ka ti sma uzdala
je ta ima drugi dičalje
koji Bog, koji kralje
ma ta prostit na vi sfit?
ti maš plakat ove suze
ko ja hitam svaku noče
gruba nemila, ove oče
vazda plakat maju ta vit
ah! ja nečem tvoje suze
e ti hočeš suze moje
ovi serce još je tvoje
nisa nemilo kakuo ti
ka ja stojim zdola zemlje
nikor plakat če ma doći
di ja stojim nimaš proći
nimaš gaznit moju jam


Giovanni de Rubertis (1813-1889), liječnik, prvi je otkrio postojanje moliških Hrvata u Apeninima. Sebe je volio nazivati "Italoslavo". Svoje je kontakte s Hrvatskom ostvario preko dubrovačkog pjesnika Mede Pucića (1821-1882), a prepiskom između tih dvaju pisaca znanstveni je svijet doznao o postojanju slavenskih naselja u Moliseu. U Novom Sadu su 1856., u književnom časopisu "Sedmica", objavljena njihova pisma pod naslovom "Slavenske naseobine u Neapolju".

Pored svojih povijesnih interesa, Rubertis se posvetio pisanju pjesama. "Vlahinja zljubljena" može se smatrati prvim pisanim svjedočanstvom na moliškohrvatskom. Tekst te pjesme postao je ujedno i napjev, koji još uvijek pamte stariji ljudi u hrvatskim naseljima. U tom tekstu vidljiv je Rubertisov entuzijazam za jezik podrijetla njegovog vlastitog dijalekta, budući da je sam dodao nekoliko riječi koje nisu u leksiku moliških Hrvata. Ti "neologizmi" samo su rezultat njegove želje da uvede (ili ponovno vrati) riječi koje nisu postojale u moliškohrvatskom, s ciljem da sačuva izgubljenu jezičnu čistoću.

Živavoda Kruč (Acquaviva Collecroce), Molise, Italija